Prvi čovjek

S korica:

Tek je u proljeće 1994. u ediciji Gallimard objavljen roman A. Camusa Prvi čovjek (Le premier homme), rukopis na kojemu je Camus bio radio posljednju godinu svoga života i koji je pronađen u njegovoj torbi kada je u siječnju 1960. poginuo u prometnoj nesreći.

Tekst je objavljen 36 godina poslije, zahvaljujući trudu njegove kćeri Catherine i supruge Francine da odgonetnu nečitak rukopis koji je hitro pratio stvaralački uzmah autora.

Roman je priča o Jacquesu Cormeryu, dječaku koji je izgubio oca i ne upoznavši ga, o njegovu odrastanju u siromašnoj četvrti Alžira 20-ih godina

Priča je to o prvom čovjeku, čovjeku bez jasnog podrijetla i određene pripadnosti, rođenom između dva naroda, dva kontinenta i dva svijeta svoga djetinjstva onog ranog, satkanog na majčinom nijemom govoru što ga pripovjedač odgonetava kroz cijeli tekst, opipavajući samu žudnju za životom i njegovu šutljivu tajnu, i onog školskog, u kojem se Jacques odvaja od stvarnosti satkane od rata, siromaštva, ogoljelosti, učeći o njoj razmišljati i prihvaćati je kroz tjeskobu, stanovitu ravnodušnost i samoizgrađivanje.

Prvi čovjek nadasve je priča o samom Camusu. Možda ne toliko zbog biografskih podudarnosti Jacquesova i autorova djetinjstva, koliko zbog boja, mirisa, doživljaja, misli i osobama koje su ga ispunjavale i iz kojih se oblikovala takva jedna iznimna osoba kakav je Albert Camus. On nam dopušta da uđemo u najintimnije prostore njegova bića kojega ispovijeda i razgoljuje pred nama te nazremo njegove razloge i reakcije na apsurd XX. stoljeća.