Mjera za mjeru

S ovitka:

Od prve londonske predstave 26, prosinca godine 1604. do najnovijih izvedaba, Mjera za mjeru imala je u Engleskoj uvijek mnogo poklonika, osim u posljednjim desetljećima viktorijanskog doba kad su joj predbacivali opscenost i nemoral. Inače svi su se veliki glumci i glumice u Engleskoj Americi uvijek otimali o uloge Angela, Isabelle, Vojvode i Claudija. Zanimanje za tu dramu obnovljeno je naročito u dvadesetim godinama ovoga stoljeća, kad su kritičari počeli osobito isticati njezinu »modernost«. Možda se ni o kojem drugom Shakespeareovu djelu nije u posljednjih pedeset godina toliko pisalo koliko upravo o Mjeri za mjeru. U bibliografiji objavljenoj prije trideset godina u jednoj od značajnih i još uvijek aktualnih knjiga o toj drami (…) navedeno je dvadesetak posebnih studija posvećenih isključivo tom djelu. Do danas se broj takvih studija više nego podvostručio.

Fabulu Mjere za mjeru nije Shakespeare sam izmislio. Priča o ženi koja je prisiljena da se pogađa za život osuđena muškarca, voljenoga brata ili muža, pojavljuje se u svjetskoj književnosti u različitim oblicima. U vezi sa Shakespeareovom dramom spominje se nekih pet ili šest takvih obrada, ali sigurno je da je njegov neposredan izvor bila drama Promos and Cassandra koju je godine 1578. objavio njegov stariji suvremenik George Whetstone, a posredni mu je uzor bila jedna novela (VIII.5) iz zbirke Ecatom- miti koju je godine 1565. sastavio talijanski pisac Giambattista Giraldi Cinzio (1504-1573). Novela o mletačkom crncu (III.7) iz te zbirke poslužila je Shakespeareu otprilike u to isto vrijeme kao fabula za tragediju Otelo. I neki mladi Shakespeareovi suvremenici (John Marston, Thomas Middleton) obradili su istu temu i samo pokazali »što se može«, a što se ne može učiniti bez Shakespeareove magije (Mary Lascelles).

(Iz predgovora)