Medu malobrojne odista nezaobilazne knjige nastale u dvadesetom stoljeću nesumnjivo se ubraja i drugi, nedovršeni dio Hamvaseva djela Scientia sacra, pod naslovom Kršćanstvo. Gotovo dvadeset godina nakon prvog dijela, u kojemu izlaže i sintetizira arhajske predaje, Hamvas dalje produbljuje potragu za iskonskim, u međuvremenu zaboravljenim ili iskrivljenim tradicijskim znanjem, ali ovaj puta u središte stavlja kršćanstvo, koje dovodi u bitnu vezu sa svim predajama te ga razgraničava od krivotvorina nastalih u njegovo ime ili u slijepom otporu spram njegove jednostavne poruke. Samim time Hamvas progovara i obračunava se s duhovno-životnom situacijom ovoga vremena to vrijeme zapravo traje već više od dvije tisuće godina napose u Europi, kojoj su klerikalizam s jedne, a scijentifistički racionalizam s druge strane, zatamnili duhovne temelje. Zahtjev za sveobuhvatnim razotkrivanjem tih temelja te za ponovnim nalaženjem istine bitka i obnovom istinskoga, jednostavnog postojanja, kroz rijedak spoj erudicije, zanosa i dohvaćanja krajnjih stvari, čini ovo djelo iznimno nadahnjujućim i važnim.
Béla Hamvas (1897-1968) mađarski je mislilac, esejist, prevodilac i romanopisac čija djela nalaze put do čitatelja većinom tek nakon njegove smrti, budući da je nedugo nakon Drugoga svjetskog rata, u kojemu je, kao i u Prvom, sudjelovao, pao u nemilost režima te nije smio objavljivati. Usto mu je zabranjeno da nastavi raditi kao knjižničar, pa je do pred kraj života bio prisiljen uzdržavati se kao fizički radnik, čitavo vrijeme intenzivno pišući. U tom je razdoblju, medu ostalim, napisao i drugi dio Scientiae sacrae. Značajnija su mu djela zbirke eseja Arkhai (1932-45), Silentium (1949), Patmos I-III (1959-66) te niz novela i grandiozan roman Karneval (1948-51).






