U žitu i kukolju

eseji, članci i razgovori

S korica:

Stranice, koje su se nanizale u ovoj knjizi – uvodi nas Predgovorom u svoje djelo sâm Autor – dotiču se mozaika, na kojem iskrsavaju pojedinci iz domaćeg i stranog javnog života; isto tako, i neka razdoblja i sudbonosne političke prekretnice, bilo iz daleke i bliže prošlosti, bilo iz naše suvremenosti. Pred nama su ljudi iz političkih borba i stranačkih obračunavanja, slikari, kipari, skladatelji i pisci – koliko vanredna pera, toliko i piskarala – i, na koncu, klupko Povijesti, u kojem su se pleli i satkali narodni i međunarodni usponi i padovi.

U ovoj knjizi Žigrovićeva žita i kukolja riječ je o Pavlu VI., papi, i o Pavlu Picassu, slikaru; zatim o Đilasu, a također i o srpskom knezu Pavlu Karađorđeviću. Po nekolikim prilozima doživljujemo Veliki rat, kao i mnoge posljeratne grozote, kroz koje je prošao, izravno ili neizravno, i sâm pisac. Posebno mjesto, ne samo po svojoj opširnosti, nego osobito po svojem sadržaju i značenju, zauzimlju tri razgovora, tj. s drom Vladkom Mačekom, s drom Jurjem Krnjevićem te, posredni, rekonstruirani, razgovor između poglavnika dra Ante Pavelića i književnika Miroslava Krleže. Ova tri razgovora [pa makar samo razgovori] imaju i stanovitu dokumentarnu vrijednost, kao svjedočanstva svoga vremena i nekih naših istaknutih ljudi u njemu. Već i sami ovi razgovori, živo pisani, nabijeni sadržajem, nekad dramatskim, opravdavaju izdanje ove Žigrovićeve knjige. Također veliku sadržajno-dokumentarnu vrijednost ima i članak o pitanju hrvatskog narodnog predstavništva, koji se, uglavnom, sastoji od dopisivanja nekih naših istaknutih i manje istaknutih pojedinaca. U nekim je člancima autor ocrtao portrete nekih osoba, u drugima je svestrano prikazao neku knjigu, pa s pravom i sâm pisac misli, da je u pitanju nekih osoba i pojava ispunio stanovitu prazninu u našoj publicistici.

Posebnu vrijednost ima esej o Jakovu Gotovcu, opis susreta i razgovora pisca knjige s velikim hrvatskim skladateljem u zagrebačkim tamnicama nakon rata. Radi sadržajne sukladnosti, navedimo ovdje i članke o hrvatskim glazbenicima Krešimiru Baranoviću i Ivi Tijardoviću.

Što je ovdje zlatno žito, što divlji kukolj, čitatelj će sâm razabrati pri čitanju ovih eseja, članaka i razgovora. Autor je, koliko je to mogao, nastojao ostvariti sadržajne cjeline, složene u vremenu, ali to mu je samo djelomično uspjelo, jer ipak su pojedini prilozi međusobno vrlo raznoliki, pa odatle pravo bujno šarenilo – recimo: bogatstvo i raznovrsnost – ovog živog mozaika. Svejedno, i oni osamljeni prilozi imaju svoju određenu vrijednost, govore sami za sebe, obogaćujući knjigu kao cjelinu.

Knjiga Mladena Žigrovića «U žitu i kukolju» pisana je lijepo, bogatim i pravilnim jezikom, pa su neki od ovih priloga, svojevremeno objavljeni, s pravom već zaslužili stanovita priznanja i pohvale. Na trenutke u stilu osjećamo neku kao traženu namještenost, ali tko osobno poznaje pisca, potvrdit će, da je ovaj stil, kao svaki dobar stil, vjeran odraz svoga autora, pa odatle i spontan. Ta spontanost posebno se manifestira u esejima, u kojima je pisac dao maha mašti, pa tako još jače potvrđuje svoj smisao za pisanje, moglo bi se čak reći: nadarenost, jer ima nešto u toj prozi, što se ne dâ naučiti. Da navedemo, npr. «Krist i Antikrist» pa «Jakov Gotovac».

Ako bismo ovu Žigrovićevu esejistiku htjeli svrstati u neke književne kategorije, po svome sadržaju i stilu ona spada u lijepu književnost. Iz ove se knjige može mnogo toga saznati, dosta naučiti, ali ovo nije znanost, makar su svi Žigrovićevi podatci temeljito provjereni, solidno uklopljeni u sadržaj pojedinog priloga, pa odavde mogu služiti i kao izvor. Mnogi prilozi kao da su više plod nekog nadahnuća, nego dugog studija, pa odatle, to Žigrovićevo prebiranje i sabiranje žita i kukolja spada, kako rekosmo, u lijepu književnost [makar nije striktna beletristika). Stoga Žigrovićeva knjiga spada među onakve knjige, nad kojima se ne samo uči, nego i uživa. A to je svakako visoka ocjena za jednu knjigu proze. Proze, koja je gotovo uvijek poetična.