Historija turskog (osmanskog) carstva 1-3

Iz knjige:

Tursko (osmansko) carstvo predstavlja zanimljiv, složen i nužan predmet historijske znanosti. Golemi kolos koji se protezao od pustinja Nubije do poljske granice, od Perzije skoro do Venecije, obuhvaćajući dijelove tri kontinenta, bitno je i zadugo utjecao i određivao razvoj i sudbinu mnogih naroda, krajeva i kultura. Možda se neće pretjerati ako se njegov nastanak i evoluciju, njegove faktore i učinke smatra jednima od najznačajnijih pojava cjelokupnog srednjovjekovlja na Istoku i Zapadu.

Taj njegov, svakako, središnji položaj i značenje u dugim stoljećima morao je pobuditi živ i intenzivan znanstveni interes u mnogim zemljama. On je osnažen i, umnogome, kompliciran dvjema značajnim činjenicama: prvotno, kontekstom vjerskog rata, s jedne, a kasnije zapadne imperijalističke ekspanzije i nacionalno-emancipatorskog osvješćivanja s druge strane. U slijedu toga, pojavile su se brojne studije koje su nastojale osvijetliti i osmisliti pojedinačne aspekte i faktore turskog (osmanskog) carstva.

Usprkos tome, djela, koja bi obradila cjelinu ovoga carstva, od njegovih početaka do njegova kraja, začuđujuće je malo. Čak u samih Turaka svega ih je nekolicina koje valja zabilježiti. To su: HALIL INALCIK, The Ottoman Empire: The Classical Age 1300-1600, iz 1937. godine, čiju je pažnju zaokupljala poglavito historija ustanova, socijalnog i ekonomskog sustava; slijedi voluminozni turski rad: MUSTAFA CEZAR, MIDHAT SERTOGLU i dr., Resimli-Haritah Mufassal Osmanli Tarihi u šest knjiga iz 1957-1963. godine; a jednako treba istaći seriju svezaka pod naslovom: Osmanli Tarihi, iz 1947. godine; od ranijih pisaca, JOHANN WILHELM ZINKEISEN: Geschichte des Osmanischen Reiches in Europa u sedam svezaka iz 1854-1863. (reprintiranih 1963. godine); N. JORGA: Geschichte des Osmanischen Reiches u pet knjiga iz 1908-1913; te konačno, STANFORD J. SHAW: History of the Ottoman Empire and Modern Turkey u dvije knjige (prvu je napisao sâm, a drugu sa svojom ženom, EZEL KURAL SHAW), iz 1977. godine. Objektivnost tih evropskih djela, s iznimkom novije Shawove, dvojbena je; ili ih prožima duh vjerskog rata (kršćanstvo – islam) ili su izraz evropo-centrističke perspektive (Evropa – ostali nevažni svijet) ili su prožeti potrebom nacionalne, pa i nacionalističke, kompenzacije za duga stoljeća podložnosti.

Opredjeljenje za djelo JOSEPHA von HAMMERA, Geschichte des Osmanischen Reiches, koje je prvo značajnije evropsko djelo, izašlo još u prošlom stoljeću, nije slučajno, a ni stvar naklonosti. S jasnim uvidom u njegove nedostatke, ponajprije na planu znanstvene metodologije, a i s obzirom na osobni piščev predrasudni fanatizam, ipak se ovo djelo nametalo u prvi plan, da bi se našem čitatelju predočile temeljne značajke i odrednice turskog (osmanskog) carstva. Razlozi za to poglavito su u činjenici da je ovo djelo napisano, tako reći, u jednom dahu obuhvaćanje cjeline od prvih početaka (čak i ranije) pa sve do kraja 18. stoljeća, do mira u Kücük Kajnardžiju; zatim, i to treba posebno podvući, u upravo nevjerojatno podrobnoj dokumentiranosti, koja zahvaća sve aspekte života, po kojoj ono nema premca do danas; u dodatnim historiografskim objašnjenjima koja se odnose na sva, istina, istočna, područja korespondentna sa turskim (osmanskim) carstvom (Kurdistan, Perzija, Arabija, Jemen, Egipat, Gruzija, Krim, Alžir, Tunis, itd.); u preglednom prikazu vojnih, upravnih, financijskih, pravnih i kulturnih ustanova i zbivanja, bez čega mnogo toga u osmanskoj historiji ne bi bilo shvatljivo; napokon, a i to zaslužuje da se podvuče, u iscrpnom korišćenju originalnih turskih historijskih vrela (arhiva, službenih historija carstva, službenih historija sultana, registara, dnevnika vojnih pohoda, zbornika pravnih odluka, kanuna, itd.), po čemu je ova knjiga zaista vrijedna.