Theatralia disjecta

• s posvetom autora

S ovitka:

Iz recenzije…

Nakon prvijenca Iz prakse (1981.) a potom i razmišljanja o vlastitoj fortuni u stranom teatarskom podneblju – Made in USA (1990.), Paro gotovo nehoteci, iznenada, naoko ležerno, a ipak godinama i iskustvu primjereno, nudi čitatelju svojevrsnu sintežu svoga kazališnog poslanja. U naslovu knjige zamka – raspršeno, razjedinjeno, razbacano – na stranicama knjige iznenađenje! Čvrsta sinteza s jasnim obrisima osobine redateljske poetike koja nije čestá u hrvatskome glumištu.

Dva segmenta ove knjige predstavljaju njezina autora kao punokrvnoga kazališnog čovjeka. Piše Paró o predstavama i ljudima. Piše kao redatelj pedagog, a medu redovima prepoznajemo ga kao ravnatelja koji, ne bez ironije, svjedoči o svakodnevnim svojim kušnjama koje ga nemilosrdno odvlače od pozornice i svega što je neposredno okružuje, ambijenta odakle crpi gotovo antejsku snagu.

U dijelu knjige gdje govori o predstavama, Paro je istodobno i memoarist i britki analitik vlastitih inscenatorskih dilema, pri čemu je, mjestimice, bio oštriji no kritičarska pera koja ga nisu uvijek blagonaklono gladila. Autobiografsko-kazališna škica iz adoptivnoga mu Karlovca gotovo je wilhelmmeisterske intonacije. Na tradiciji ponajboljih stranica odgojnoga romana svjedoči ona o mladenackim kazališnim godinama” u kojima je kroz učenje i putovanja (kao u slavnom Goetheovu romanu) stjecao presudna tealarská iskustva.

(…) U drugom dijelu knjige koji govori o ljudima, kazališnim ljudima, secemo, zajedno s autorom, intimnom galerijom Parovih omiljelih kazališnih portreta. Redaju se pred nama obličja nesvakidašnjih kontura. Ne stoga što bi portretirani bili prikazani u zrcalima koja izobličuju, već štoga što Paro kičicom redatelja, pedagoga, sóciologa, áli suptilnoga psihologa koji neopazice uranja u dubinu lika, rise svoje odabrane modele (a izbor je odista reprezentativan ne samo imenima već model-tipovima) preciznom tehnikom cizeliranoga bakropisa. Prepoznajemo u tim fizionomijama nepomućenu glumačku autonomiju, ali nezatajivu Parovu portrétističku vokaciju koja je u službi suodnosa prema prvom dijelu knjige. Bile bi, naime, predstave nezamislive bez ljudi, kao što bi ljudi, kazališni ljudi ove knjige, uzalud trajali živjeli bez predstava.

Komponirana, dakle, formalno od dva dijela, naizgled čak i mozaikalna, ova se knjiga, na kraju čitanja, doima kao čvrsta slitina, cjelina koja zrači zrelim redateljskim promišljanjem. (…) Upravo zbog unutarnje povezanosti koja možda i potire paradoks naslova, ime bi joj moglo biti i theatralia conjuncta.

NIKOLA BATUŠIĆ