Tatarska pustinja

Roman Dina Buzzatija Tatarska pustinja mogao bi se tumačiti kao svojevrsni odjek takozvane književnosti apsurda, kad u njemu ne bi sve bilo već i previše normalno. Pripovijest je to o čovjeku koji suočen s besmislom svijeta i življenja u njemu, dokida taj svoj problem vrlo jednostavno, gotovo neprimjetno, pokorivši se apsurdu svoje životne situacije bez mnogo pitanja, ne postavljajući pred svoj život više nikakve zahtjeve. To ga lišava osnovnog ljudskog svojstva: otpora besmislu i borbe za sadržajnost vlastitog življenja.

Junak ove knjige, mladi oficir, gorljivo čeka da nastupi svoju prvu dužnost nakon vojne škole. Dodijeljena mu je služba u nekoj misterioznoj tvrđavi na rubu pustinje otkud je jednom došla najezda neprijatelja: jednom, ali nikad više. Međutim, po vojnoj logici, opasnost je na toj pustinjskoj granici uvijek moguća. Naš junak se postupno prilagođava svojoj životnoj okolini do te mjere, da mu život bez tvrđave i njezine lažne svrhe postaje nezamisliv. Nakon nekoliko godina vraća se nakratko na odmor u rodni grad. To ga izlaže kušnji da razmisli kako nastaviti svoj život.