Ja, Dora Maar

S korica:

Kad su NICOLE AVRIL upitali tko se danas još uopće sjeća Dore Maar, odgovorila je: “Ja. Dora mi se učinila ne samo tajanstvenom več i fascinantnom osobom. Žarko sam željela napisati ovaj roman, zaviriti u intimu jedinstvenog para ujedinjenog u ljubavi, seksualnosti i strasti za slikarstvom. Dora Maar nije nikada progovorila o toj vezi, nikad nije dala intervju. Zato ja sada progovaram umjesto nje. Ovaj je roman ispovijed. Ili možda izdaja? Nije važno. Željela sam oživjeti Doru Maar, uskrsnuti je, iščupati iz šutnje i zaborava.”

“Zovem se Dora Maar. Upoznala sam jednog čovjeka. Bio je genij. Bio je život. Bio je razdor. Tražio je da ga slijedim ne okrećući se. Ako se danas vraćam na ono što je bila naša ljubav, to je samo zato što je taj čovjek upravo umro. On je Picasso.

Bila je to luda ljubav. Kad se ona povukla, ostalo je samo ludilo. Picasso me slikao u svim mojim stanjima nježnošću čipkarice. Mojim očima plakalo je stoljeće. Našla sam se na Guernici. Primorao me da plazim jezik pred strahotama rata… Dao mi je besmrtnu ljepotu ikona iz muzeja. Donio mi je užitak i propast. Pripisuju mi da sam izjavila kako nakon Picassa postoji još samo Bog. Ne sjećam se da sam to rekla, ali nikad to nisam prestala misliti.”

Nicole Avril