Descartes

S korica:

Dvojba izolira misleći subjekt kako bi ga tim izoliranjem oslobodila. To oslobođenje ne može uspjeti sve dok subjekt još uvijek stoji nasuprot nekom svijetu koji je dan kao gotov. pa razumio se taj svijet sada kao fizički ili kao duhovan. Mi se svi rađamo u takav svijet i u njemu odrastamo i što više napredujemo u svojem razvoju, tim spona, koja nas za nj veže, postaje sve čvršća i neuništivija. No svatko tko teži pravom i istinskom znanju mora se jednom u životu osloboditi tih okova. On poredak kosmosa mora izgraditi u svojemu vlastitom duhu ako želi tim duhom u nj prodrijeti, ako ga želi doista razumjeti. Za to je samooslobađanje dvojba neophodno, jedino sredstvo. Ona razara svijet osjetila i negira povije- snu tradiciju. Ona ukida važenje prirode i kulture. Pred njom ne može opstati ništa od onoga što neposredno opažanje kazuje o svojstvima stvari i ništa od onih spoznaja koje smo o njemu dobili putem učenog znanja. Ona vraća misleće ja na nj sámo i ne ostavlja mu ništa osim njegove samoizvjesnosti. Time ga je osudila na potpunu osamljenost i takoreći prognala u pustinju. No u tom osamljivanju tek mu sada također postaju razgovijetnima i raspoloživima sve one snage koje mu doista pripadaju i koje potječu samo iz njega. Onaj tko je doista zdrava duha i uzda se u vodstvo “prirodnog svjetla” može se probiti do istine, pa makar bio odrastao i u pustinji. Samo onaj tko se posve riješi one slike svijeta koju su u njemu formirali učinak osjetila ili utjecaj tuđih mišljenja može napredovati do svoje vlastite biti i iz nje zadobiti sigurno znanje o samome sebi i o objektivnom bitku

U tome smislu razumije Descartes maksimu γνώθι σεαυτόν – i u tom smislu ju je usadio modernoj filozofiji kao posjed koji se više ne može izgubiti.

E. Cassirer