900 dana : opsada Lenjingrada 1-2

S ovitka:

Lenjingradska tragedija nadilazi tragediju varšavskog geta i atomsku tragediju Hiroshime. Ovo je bila najduža opsada što ju je podnio neki velegrad još od biblijskih vremena. Izdržalo ju je tri milijuna ljudi od kojih je gotovo polovica pomrla, većina od njih od kraja listopada 1941. do sredine travnja 1942. godine kad se temperatura spuštala i do 30 °C ispod nule, a nije bilo ogrijeva, nije bilo rasvjete, ni pre voznih sredstava, ni hrane, ni vode. Živjelo se kao na fronti. Bombe i granate stalno su padale. I kako neki kažu vladali su ljudožderi. Salisbury je sakupljao materijal za ovaj istiniti ep 25 godina. Došao je u Lenjingrad u siječnju 1944, nakon opsade Lenjingrada, tako da je imao prilike govoriti s preživjelima. Osim toga, proučio je materijale u sovjetskim arhivima i tajne dokumente koji su tek nedavno postali pristupační.

Drama započinje s opisom glavnih ličnosti koje će odlučiti sudbinom Lenjingrada: autor opisuje Staljina, njegovu mržnju prema ovom gradu, njegovu nevjericu da će Hitler napasti Sovjetski Savez (bitnu pogrešku koju je Kremlj učinio u drugome svjetskom ratu), opisuje ulogu što ju je Staljinova politička policija imala za vrijeme cijelog rata. Ali, on odaje iskreno poštovanje građanima Lenjingrada, umjetnicima, piscima, tvorničkim radnicima, majkama, starcima, djeci, koji su se borili, gladovali i umirali na ulicama dostojanstveno podnoseći patnju. Knjiga završava opisom lenjingradskog slučaja koji je otvoren tri godine nakon svršetka rata. U toj zavjeri što ju je inicirao Staljin bio je upleten svaki onaj koji je zaslužan što je grad preživio. Svi su bili osuđeni ili likvidirani. Staljin je završio ono što su započele Hitlerove armije.

Epopeja 900 dana je u Sovjetskom Savezu samo djelomično poznata, a u svi jetu je gotovo nepoznata. Salisbury ju je sada iznio na vidjelo za sva vremena, u djelu koje je na istoj razini i iste snage kao što su događaji koje opisuje.

Harrison E. Salisbury proputovao je Sovjetski Savez uzduž i poprijeko. U Sovjetskom Savezu je prvi put boravio 1944. Godine 1949. postaje specijalni dopisnik u Moskvi i ostaje na toj dužnosti idućih pet godina. Plod njegovih zapažanja iz tog doba je serija reportaża objavljenih u Timesu pod zajedničkim naslovom Nanovo viđena Rusija, koja mu je donijela Pulitzerovu nagradu za 1955. godinu, ali i izgon iz SSSR-a na pet godina. Dopušteno mu je da ga po-sjeti tek 1959. godine. Pored ovih reportaža napisao je i pet knjiga o Sovjetskom Savezu.