Staljinova kći

S korica:

“Ne treba se žaliti na svoju sudbinu, iako je meni žao što se moja majka nije udala za stolara”, izjavila je s Alilujeva, kći Josifa Visarionoviča Staljina, u intervjuu za Independent, u ožujku 1990. godine. U njezinom se uistinu neobičnom i burnom životu prepunom nevjerojatnih obrata koji uvelike nadmašuju zaplete špijunski lera, zrcali kratko dvadeseto stoljeće u čijem je sukob dvaju ideološki i vojno suprotstavljenih sukob u kojem je s jedne strane tretirana kao ” vlasništvo”, a s druge zlorabljena za političke i medijske manipulacije. Kao djevojčica, koju je otac od m svojim “vrapčićem”, jurcala je po Kremlju, nesvjesna da ti veseli muškarci koji je miluju po kosi upravo organiziraju masovne deportacije i ubojstva, čije su žrtve njezini najbliži rođaci. Majčino samoubojstvo ja o Staljinovim zločinima ostavili su neizbrisiv trag u njezinoj duši. Prebjegavši 1967. na Zapad, obogatila se prodajom memoarskih zapisa i postala planetarno poznata; umrla je sama, siromašna i anonimna. Nastojeći pobjeći od “svoje sudbine” pokušavala je pronaći mir u brojnim brakovima, mijenjajući na desetke adresa na više  kontinenata. Bezuspješno. No, ono što u ovoj ma ispripovijedanoj biografiji fascinira jest snaga volje krhkog i konfuznog ljudskog bića da se suprotstavi i jezivom obiteljskom nasljeđu i monstruoznim vidljivim i nevidljivim centrima moći.