S korica:
Za vrijeme prve godine studija na Syracuse University, “u tunelu čije je tlo bilo pokriveno razbijenim pivskim bocama, suhim lišćem i mnoštvom drugih stvari”, autorica bestselera Ljupke kosti, Alice Sebold, napadnuta je i silovana. U neuspješnom pokušaju da je utješe nakon stravičnog događaja, u policiji su joj rekli da je nedavno jedna mlada žena na tom istom mjestu ubijena, i da se ona može smatrati sretnicom. Upravo je ta “sreća” i njezin utjecaj na tijek nečijeg života poslije jednog tako okrutnog čina glavni motív ove potresne ispovijesti.
Kada je mjesecima kasnije svoje iskustvo povjerila profesoru književnosti Tobiasu Wolffu, on joj je savjetovao da se pokuša prisjetiti što više detalja. Sebold je poslušala njegov savjet, a rezultat su memoari koji se čitaju poput najboljeg krimića.
Njezina kritika seksizma i odnosa prema žrtvama silovanja (koje žrtva treba dokazati, pa tako dio njezine “sreće” leži i u tome da je prije silovanja bila djevica, da je nosila široku odjeću te da ju je napadač izudarao, tako da su tragovi fizičkog nasilja bili očiti) nije natopljena retorikom; njezino iskustvo govori samo za sebe.
Roman prvijenac Alice Sebold Ljupke kosti (u kojem je tinejdžerica silovana i ubijena u prvom poglavlju romana) usprkos mučnoj temi (ili možda baš zbog nje) mjesecima nije silazio s američkih bestseler lista, prava na ekranizaciju otkupio je Peter Jackson, a Zlatko Crnković prepoznao je literarnu vrijednost ovih potresnih priča.





