Smrad trulih lešina

S korica:

Ako bi se netko našao i uputio mi prigovor – a meni se to i do sada događalo – zašto mi je, pored tolikih knjiga koje sam napisao, trebala ova, knjiga tako teška naslova, i nimalo lakšeg sadržaja, odgovorit ću, općenito, da mi ni jedna od mojih knjiga s političkim temama, koje sam do sad napisao, nije trebala, i da ni jednu nisam napisao prije nego sam je bio prisiljen napisati. I posebno, kako ni ovu ne bih napisao, da me vrijeme nije suočilo s potrebom, pisalo mi se ili ne pisalo, da je napisati moram. A izbjeći obavezu da branim one koji obranu zaslužuju a sami ovakvoj vrsti obrane nisu dorasli, da branim one koji su iscrpli sve snage i više se braniti ne mogu i one koji su otišli i, osim djelom što su ga u životu napravili, braniti se drukčije ne mogu, ja ne znam, pa se dohvatim pera i pišem objašnjenja kakva su ova koja ste gotovo pročitali. Kad to ne bih činio, ne bih mirne savjesti očekivao dan kad će pod život biti podvučena crta i napravljen račun jesam li slijedio nauk sjene koja me u životu prati. Zato je sve što sam rekao, iako u formi napada, bilo u funkciji, kako se ono vojnom terminologijom kaže, aktivne obrane onih koje sam branio i onoga što sam branio. Pazio sam koliko sam paziti mogao, da, osim suočavanja s istinom, ništa nažao, ništa što bi se moglo držati atentatom na njihov život, ne učinim onima od kojih sam sebe i druge branio.

Za ovu knjigu imam i dodatni motiv. Bilo ih je, neki su i u ovoj knjizi imenovani, koji su, u vrijeme kad se na Haški liferovalo svašta i svakoga, predlagali i moje izručenje Haškom sudu, ali ja nisam imao prilike tamo da odem i tamo da se branim. Tim prijedlozima u isto vrijeme pridružio se i Matvejević sa svojim sudom višim od Haaga. Nisam imao priliku ni da pred taj sud iziđem. S njim je završilo kako sam opisao da je završilo. Zato bi se ova knjiga mogla držati i mojom obranom pred tim sudom, za koju mi također, uz sva nastojanja autora i koautora „Naših talibana”, kršćanskih talibana, nije pružena prilika. Obrana u kojoj kažem da se ja nemam čega stidjeti, najmanje zato jer sam pristao uz zločin, kako taj zločin Matvejević vidi. Meni nisu izbušili poštanski sandučić i ja nisam, ostavši bez poštanskog sandučića, pobjegao u nešto između egzila i azila, meni su, tri godine prije Oluje zapalili djedovsku kuću i s moje zemlje protjerali sve moje, pa sam se ja tek tada pridružio predsjedniku Hrvatske države u želji da mu, u okviru svojih skromnih mogućnosti, ne tražeći ništa za uzvrat, pomognem srediti stanje koje je netko drugi – kazao sam tko: komunizam i izrod potekao od jugoslavenstva – uneredio… I da bih se ja nakon suda višeg od Haaga, imao klanjati i stidjeti pred onim koji, pošto je dugo godina kuhao čorbu, pobježe glavom bez obzira čim mu poštanski sandučić povrijediše. Ma, hajte, molim vas! Sjena koja me prati, i čije zakone slijedim, nikad mi to ne bi oprostila