Ratni dnevnik

Nakon Ilegalnog Zagreba i Partizanskih razgovora, knjiga koje su naišle na izvrstan prijem kod čitalačke publike te su štampane u nekoliko izdanja, Ivan Šibl nam, evo, daje i u svom Ratnom dnevniku jednu cjelovitu i zaokruženu memoarsku knjigu o godinama borbe protiv okupatora. Ali Ratni dnevnik nije samo “intimni dnevnik jednog partizana” – kako to pisac kaže na jednom mjestu u knjizi razmišljajući o svojim bilješkama za koje ne zna hoće li ih sačuvati u ratnom vihoru ili će svršiti u kakvoj okupatorovoj arhivi – ona je nešto kudikamo više od toga: ona je u neku ruku dnevnik jednog herojskog vremena, ili bolje reći dnevnik onih svakodnevnih zbivanja u tom herojskom vremenu zbivanja koja doduše neće ući u povijest, ali su ipak sastavni dio te povijesti. Osim pobjeda i poraza, osim junaštva i hrabrosti, na stranicama Ratnog dnevnika susrećemo se i s običnim ljudima, a ne samo s herojima kao što su bili Nikola Demonja, Vasilj Gaćeša, komandant Banije«, ili komandir čete Gigac. Zbivanja oko sebe, od prvog dana dolaska u partizane pa do ulaska u Zagreb na čelu 10. Zagrebačkog korpusa prikazao je Ivan Šibl u ovoj knjizi s onim svojim naročitim darom dobrog pripovjedača koji, izvrsno zapažajući, u zbivanjima oko sebe uočuje i one obične ljudske i humorističke elemente što se u njegovu pričanju sublimiraju u finu ironiju koja oživljuje njegovo pripovijedanje i čini ga naročito plastičnim.

Po tim svojim kvalitetama, kojima se odlikuju već i ranije Šiblove knjige, Ratni dnevnik spada među one memoarske knjige iz vremena Narodnooslobodilačke borbe koje nikada neće izgubiti na svježini i koje će se s jednakim interesom čitati i onda kad izblijede sjećanja na te teške ali i herojske dane jednog naroda u njegovoj borbi za slobodu.