Po Albaniji : dojmovi s puta

Predgovor:

Godine 1883. poslao mi po mojoj želji, a sa dopuštenjem moga starješinstva u Bosni, vrhovni upravitelj reda franjevačkoga u Rimu putnu kartu, da idem u Albaniju u samostan Trošan kao učitelj redovničke mladeži. Tu sam uz još druge službe ostao punih deset godina, kad mi je valjalo vratiti se u Bosnu. Ali godine 1906. mjeseca srpnja stiže mi iz Rima dekret, kojim sam imenovan prvim provincijalom novoustrojene provincije franjevačke u Albaniji sa sjedištem u Skadru. Sredivši stvari moje župe u Novom Šeheru kod Zepča, pohitim, da još obadjem svoje rodno mjesto Kreševo, de pozdravim svoje prijatelje i rodjake, pa krenem odavle preko Kiseljaka, Visokoga, Sarajeva, Mostara, Dubrovnika, Kotora i Cetinja, te stignem u Skadar na Bojani.

Slijedeće godine (1907.) moradoh obaći svu Albaniju s Epirom i Macedonijom, kuda se protezala povjerena mi franjevačka provincija, obuhvaćajući sedam biskupata, naime nadbiskupije: skadarsku, dračku i skopaljsku (prizrensku), te biskupije: alesinsku, sapsku, pulatsku i opatiju miriditsku.

Znao sam, da ću za moga teškoga četiri-mjesečnoga puta štošta zanimljivo i vrijedno vidjeti i opaziti, pa sam odmah počeo svoja opažanja bilježiti, da mi budu ugodna uspomena. Nijesam žalio truda ni troška, da što bolje vidim i proučim ovu junačku zemlju. A sad, gdje se junački narod Albanije na vidiku Evrope bori za svoju slobodu, pade mi na pamet, da ove moje bilješke izdam na svijetlo, da i hrvatski narod nešto sazna o i da se bar donekle odužim hrabrim Albancima na dirljivu susretanju, na čuvstvima ljubavi i štovanja, kojima su me obasipali kroz četrnaest godina moga boravka medju njima. Albaniji

Fra. Lovro Mihačević