Minhenska propedeutika

S ovitka:

Tamo, dakle, gdje postoji sklonost da se studij filozofije propisima uvjetuje i stijesni, tamo će se također odmah morati pomišljati na neku filozofiju prosječnosti, na filozofiju koja izbjgava svaku krajnost u svim smjerovima i po- svuda dopušta samo neku stanovitu srednju mjeru, kako u samoj stvari tako i u načinu izjašnjavanja o velikim predmetima mišljenja. No time se mladež vara za navlastitu filozofiju i za istinsku svrhu općeg filozofskog studija. Jer filozofija traži baš odlučnost – a svaka je odlučnost u bilo kojemu smislu neka krajnost… U filozofiji se ne može kapitulirati ili čak neodređeno lebdjeti između suprotstavljenih sistema, osim ako se slobodno i otvoreno ne preda jednome žalosnom, neprijatnom skepticizmu…

(…)

…u jednome uglavnom još tako nejasnom vremenu dvostruko je nužno da se nastava u filozofiji obavlja jasno, odlučno, ne u polovičnim i dvojbenim pojmovima, koji se protivniku često priznaju više nego što dolikuje, nego s određenošću i sigurnošću upravo u glavnim točkama.

No, moglo bi se reći da bi se mogla propisati baš takva filozofija. Ne, odgovaram, baš se takva ne bi mogla propisati. Jer tko može reći: istinita filozofija je tu, ili ona je tamo? (…) I tko jamči da država, koja bi se prihvatila filozofije ili privilegirala neku posebnu, pečat svojega ugleda ne bi, umjesto na pravu i istinitu, koja, taj pečat prezire, utisnula fantasteriji i besmislu?

Schelling