Mi djeca s kolodvora Zoo

Ispovijest Christiane F., šesnaestogodišnje ovisnice autentično je svjedočanstvo o tragičnoj “fikserskoj” zbilji u Zapadnom Berlinu. Njezino izgubljeno djetinstvo u “dehumaniziranom” naselju Gropiusstadt, razorena obitelj, snažan osjećaj pripadnosti klapi kao zamjeni za susjedstvo i porodicu, tipični su za sudbinu prosječnog ovisnika Adolescentno dobar je vrijeme kad mladi tragaju za svojim identitetom, ulogom u društvu, to je etapa između djetinstva i zrelosti kad se mladi čovjek prelama između morala usađenog u djetinstvu i etike koju vidi kod odraslih. Kad je 1977. godine objavljena ova knjiga u Njemačkoj, Christiani je bilo šesnaest godina. S dvanaest godina počela je u omladinskom klubu evangeličke crkve, “Haus der Mitte”, pušiti hašiš. Već s trinaest godina, nakon nekoliko tripova pod utjecajem LSD-a, u disko-klubu “Sound” prešla je na heroin. A za dnevnu količinu heroina fikseru je potrebno oko stotinu njemačkih maraka. I tako bi Christiane prijepodne odlazila u školu, a popodne bi se pridružila fikserima na stanici podzemne željeznice, Bahnhof Zoo, jednoj od brojnih H-scena ili bi s prijateljicama otišla na bebi-stajg, gdje su se mlade fikserice prodavale za dva deset maraka. Christiane potanko i neposredno opisuje ne samo svoju dramu već i drame mnogih ovisnika s kojima se družila; Babsi koja je umrla u četrnaestoj godini od prevelike doze heroina, Andreasa i Livije koji umiru u osamnaestoj godini… U Livijinu džepu pronađeno je pismo službi socijalne skrbi u Berlinu: “Vjerujem da svaki slijedeći dan može za mene biti sudbonosan. Molim da mi pomognete da ozdravim, da stvorite od mene osobu korisnu za društvo u kojem živim.” lako će ova knjiga bez sumnje. šokirati čitatelja, ona je prije svega poučna jer pokazuje moguće uzroke ovisnosti, osobito opasnost prvog pokušaja Jednom riječju: velika opomena mladima, roditeljima, nastavnicima..