Keser: balade

• tekst na hrvatskom i engleskom jeziku

S korica:

Keserov zahvat u Balade čin je identifikacije, zbližavanja dvaju srodnih temperamenata, dviju sklonosti istoj ekspresionističkoj gesti. Balade su i previše naše, previše izvorne i neodoljive, previše je u njima mučnine naše civilizacije i ljudske boli, nemilosrdnog realizma i sudbinskog očaja cijele nacije, povijesnog određenja i krvavih tragova svakog vremena naše ljudske i historijske egzistencije, a da ih Keser ne bi prepoznao i odsanjao u njima svoj (i naš !) san. “Moj očaj zatočenika”, piše Keser, “ne bih mogao podijeliti ni s kim”, pa nije ga, eto, podijelio ni s drugim zatočenikom koji je poput pučkog rapsoda lamentirao pod galgama nad našim ljudskim i povijesnim očajem. Iz istog korijena očaja i boli izrasli su Krležini stihovi i Keserove slike, othranio ih je isti humus čovjekove bespomoćnosti, ista ih je ljudska ranjivost oplodila. Keser nije ilustrirao taj tremolo izbezumljenoga očaja koji na tamburi Petrice Kerempuha varira između visokih tonova strave i boli i onih “niskih” crnog humora, on nije ponovio krležijansku sekvencu naše povijesti, stihovi iz Balada nisu više od mentorskog podsjetnika u vlastitom videnju bola i očaja. Kod Kesera se nikada nije postavljalo pitanje mimetičke “prerade”, pa se, prema tome, nije moglo ni postavljati pitanje ilustriranja, mimetičkog prijenosa slike iz jedne materije u drugu. Ako, zaključivši logično, isključimo element ilustrativnosti i napor za repeticijom Krležine anegdote, onda ostajemo tamo odakle i namjeravamo krenuti – na izvorima Keserove imaginacije.

Josip Depolo