S korica:
Derik Kuk započinje svoju studiju reafirmacijom jedne jednostavne, ali u novije vreme vreme i osporavane istine: da je glavna karakteristika muzike u izražavanju i pobuđivanju emocije. U tu svrhu on se upušta u tanano istraživanje načina na koje muzika deluje na slušaoca; drugim rečima, kako i zašto dolazi, do komunikacije na liniji kompozitor – slušalac.
Sledeći korak dovodi nas do suštine Kukove teorije. Autor dokazuje da su svi tonalni kompozitori koristili iste, ili veoma slične melodijske fraze, harmonije i ritmove, da bi izrazili i podstakli iste emocije. Ovaj svoj stav potkrepljuje stotinama muzičkih primera – od gregorijanskog korala do Stravinskog. Na tim primerima Kuk dokazuje da je muzika svojevrsan jezik; ne samo u nekom najopštijem, neodređenom smislu, već u smislu da je moguće identifikovati idiome tog jezika i izvesti celi niz njihovih značenja.
Pri tome se neposredno nameću očigledne razlike između jezika muzike i govornog jezika. Muzika nije u stanju da prenese apstraktne pojmove i intelektualne koncepte, već samo osećanja. Međutim, preimućstvo i složenost muzike je u tome što njeni elementi – melodijske linije, ritam i harmonija – mogu da se međusobno kombinuju i modifikuju na mnoštvo različitih načina koji su nedostupnigovornom jeziku. Ako nije moguće napraviti rečnik jezika muzike, u ovoj knjizi sadržan je prvi pokušaj da se uspostave elementi takvog rečnika, ili, u najmanju ruku, spisak muzičkih fraza.
U poslednjem poglavlju, kroz analizu dve simfonije, autor nam pri kazuje ekspresivnu ulogu forme u muzici. Pokazuje nam kako se spajaju melodijski, harmonijski i ritmički elementi da bi sačinili formalno jedinstvo ili, drugim rečima, ekspresivni entitet sposoban da prenese jasno definisano saopštenje.