Hrvatski portreti

lice i naličje hrvatskoga bića

• knjiga ima potpis na predlistu

Iz predgovora:

Knjiga “Hrvatski portreti” uvodi nas u političku, kulturnu i crkvenu povijest hrvatskoga naroda. Autor na popularan, ali znanstveno utemeljen način, govori o hrvatskim odličnicima, koji su zaslužni za opstoj svoga naroda. Također spominje i one ljude, koji su vođeni osobnim ambicijama ili pogrešnim idejama, svoj narod potiskivali na račun ilirstva ili jugoslavenstva. Poslije se to Hrvatima osvetilo u obliku obiju Jugoslavija, koje su ih izmučile, te današnjega strašnog rata, kojim se pokušava zatrti i samo hrvatsko biće.

Knjiga se dade zamisliti u osam poglavlja. Svaki ciklus obraduje predstavnike pojedine ideje ili pojedinoga doba. U njoj se prepleću uspjesi i kušnje pojedinaca i svega naroda.

U poglavlju o Crkvi u Hrvata i o crkvenim velikodostojnicima, koji su dijelili sudbinu svoga naroda te ga pokušali, i dijelom uspjeli, izbaviti iz ekonomske, političke i kulturne podložnosti tuđinu, autor priča o Maksimilijanu Vrhovcu, Mihovilu Pavlinoviću, Josipu Jurju Strossmayeru i Alojziju Viktoru Stepincu. Pavlinović bijaše velik borac za ujedinjenje Dalmacije s ostalim hrvatskim zemljama, dok je mučenička smrt kardinala Stepinca, hrvatskoga mučenika, nadahnjivala naraštaje Hrvata u domovini i u raseljenju. Biskupu pak đakovačkome Strossmayeru, ne može se osporiti genijalnost i zasluge na kulturnome polju, no, autor ga je obradio u ilirsko-jugoslavenskom poglavlju, jer je nesvjesno, što ga ne opravdava, ali i svjesno, što mu se može i te kako spočitnuti, gurao narod hrvatski u neprirodnu zajednicu sa Srbima. Zanosio se čak idejom zajedničke Crkve za ova dva, ni po čemu bliska naroda, koje bi se ostvarilo preko slavenskoga bogoslužja.

Autor također bez kompleksa, a služeći se novijom građom, dovodi u sumnju ustaljena mišljenja, da je Nezavisna Država Hrvatska bila samo zlo. Ističe da je ova država bila i izraz velike želje hrvatskoga naroda za svojom državom. I zločini koji su pripisivani poglavniku i ustašama, novijim su svjedočanstvima svedeni u okvire ratnih zbivanja. Pripisivani su Hrvatima samo zato što su izgubili svoju državu, a srbokomunisti su promidžbom i kupovanjem nekih “uglednih” imena, svu strahotu ratnih pustošenja i ubijanja pripisivali ustašama.