S ovitka:
Asturias ide među velike – možemo reći i najveće svjetske pisce koji su u nas gotovo nepoznati, zaobiđeni. Tek jedan jedini njegov romani to ne najbolji preveden je kod nas (El Viento Fuerte -Uragan). Ako i postoje za to bilo kakvi valjani razlozi, teško ih je prihvatiti. Jer, Asturias je već i prije dodjele Nobelove nagrade 1967. godine bio mnogo prevođen i veoma poznat u svijetu, i kao romanopisac, i kao novelist, i kao pjesnik. Asturias zauzima, neosporno, jedno od najznačajnijih mjesta u latinsko-američkim književnostima. Kao romanopisac bitno je pridonio prijelomnoj obnovi romana ovog kontinenta. Prije njega i Borgesa kako tvrdi Carlos Fuentes -“latinskoamerički roman bio je više historija nego imaginacija, i to iz mnogo razloga. Jedan od njih je činjenica da je stvarnost u našim zem ljama fantastičnija od imaginacije. Od Cortesa i Pizzara, Trujilla Pe ona, imaginacija postaje opipljiva u historiji… Najbolji pisci u Latinskoj Americi su oni koji govore o novoj, ličnoj i društvenoj kontradikciji našeg modernog života: nesigurnoj i eksplozivnoj koegzistenciji lažnog urbanog kapitalizma i prastarog seoskog feudalizma…. “Ovaj navod može se primijeniti na Asturiasa ako mu tek malo preciznije odredimo atribute: umjesto urbanog kapitalizma možemo reći kapitalizma uopće (naročito onog kolonijalnog i kolonizirajućeg, svojevrsnog oblika imperijalizma koji gospodari nerazvijenim zemljama). a stari seoski feudalizame možemo uzeti sa svim njegovim talozima drevnosti, vjerovanja, predanjä i jedne vrste pasivnosti toliko karakteristične za ljude tog kontinenta.
Gospodin Predsjednik jedno je od klasičnih djela latinskoameričke književnosti, jedna od najtipičnijih i najprevođenijih Asturiasovih knjiga. Započet negdje početkom tridesetih godina, zamišljen najprije kao novela, ovaj je roman u nekoliko mahova dopunjavan i dorađivan, pa je završen 1933, a objavljen tek 1946. Taj je roman u prvom redu usredotočen na suvremenost, na politiku, na društvo. Moglo bi nam se lako učiniti da je Gospodin Predsjednik u biti karikatura stvarnosti, kad strahote političkih deformacija koje Asturias opisuje ne bi bile, usprkos svemu, doista vjeran odraz političke i društvene stvarnosti latinskoameričke strahovlade; one su groteskne i tragične u isto vrijeme, do te mjere da s našim evropskim predodžbama o tiraniji i teroru ostajemo u prvi mah zatečeni i osupnuti.
“Gospodinu Predsjedniku” je u historijskoj stvarnosti uzor gvatemalski tiranin Manuel Estrada Cabrera i njegova krvava vladavina od 1898. do 1920. No, taj se primjer dade lako proširiti na ostale, današnje i pređašnje, latinskoameričke diktatore i diktature, pa i ne samo njihove. Otud postojana aktualnost ovog djela, njegova izuzetna tipičnost za podneblje o kojem svjedoči iza tiraniju kao oblik vladavine uopće.






