Fijasko

Roman Fijasko drugi je dio Kertészove tetralogije o stradanju. Naime, nakon što je napisao i objavio (1974.) roman Čovjek bez sudbine u kojem obrađuje temu Auscwitza i holokausta promatran i ispripovijedan iz perspektive četrnaestogodišnjaka, Imre Kertész, u svojoj zemlji, doživio je posvemašnju šutnju, kritičari nisu pisali o njegovu romanu, ostao je prešućen, nitko nije želio dirati u crni i mračni dio mađarske povijesti, u 1944. godinu i holokaust Židova. Fijasko je logičan i jedini mogući nastavak Čovjeka bez sudbine, u njemu Kertész opisuje daljnju sudbinu svojega junaka, čovjeka koji se našao u socijalizmu sa svim njegovim strahotama. Kao i u Kafkinim romanima posebno Dvorcu i Procesu junak Kertészova Fijaska, inače pisac, u središtu je birokratske, ovoga puta socijalističke, mašine, njegov je život, u bijednih 28 metara kvadratnih, osuđen na sebe i na stalno promišljanje literature i života.

Fijasko je primjer romana koji itekako pokazuje kako je poetika moderne i dalje živa i jednako dobra. Ovaj roman čija je struktura osjetno složenija od pravocrtna pripovijedanja Čovjeka bez sudbine prepun je samoironije a Kertésza je potvrdio kao autora koji je zasluženo za svoj opus dobio Nobelovu nagradu za književnost. Objavljivanjem Fijaska upotpunjena je i na hrvatskome jeziku Kertészova romaneskna tetralogija koji čine Čovjek bez sudbine, Fijasko, Kadiš za nerođeno dijete i Likvidacija.