Dubrovačke slike i prilike (1800-1880.)

O postanku Dubrovačkih slika i prilika sam pisac kaže: »Već sam davno nakupio obilato gradivo, doista bez reda i određene svrhe, već iz velike ljubavi za onaj krasni svijet. Ja sam ispisivao, što mi se činilo da je važno i zanimljivo, iz danas raštrkanih ili već teško pristupačnih radova, izašlih u časopisima i listovima. Bilježio sam sve, što sam slušao od svjedoka onoga vremena. Tome sam dodavao svoje osobne uspomene, a na kraju poslužio sam se podacima tajnih spisa zadarskog državnog arhiva.«
Tako je nastalo najveće djelo Josipa Berse, koje izlazi sada, gotovo deset godina iza smrti pisca, u izdanju Matice hrvatske, kojoj je pokojni Bersa ovo djelo bio sam namijenio. U Dubrovačkim slikama i prilikama Bersa daje čitava sebe, svoju plemenitu i umjetničku dušu, sliku svoga vlastitog bogatog životnog puta.
Josip Bersa — rođen u Zadru 13. siječnja 1862., umro u Zadru 5. prosinca 1932. — izraziti je predstavnik visoko kulturnog sloja inteligencije Dalmatinske Hrvatske iz prošloga i iz početka ovoga stoljeća. On je izražaj stvaralačke okoline, odgojene u plemenitoj predaji staroga hrvatskog grada, obogaćenoj humanističkom obrazovanošću, okoline, iz koje je nikao i koja je pogodovala pojavi i razvoju njegove potpune i skladne osobnosti, pune plemenitog shvaćanja poziva kulturnog radnika.
Otac mu bješe ugledni pravnik, stric Antun pjesnik i pisac tršćanske lokalne povijesti, braća Blagoje i Vladimir zaslužni i priznati hrvatski skladatelji, a brat Bruno kipar i pisac.
Josip Bersa je pjesnik i arheolog. Prvi se put javlja 1884. u drubrovačkom Slovincu, a 1891. objavljuje u Zadru Pjesme, među kojima su najuspjelije »Morske elegije«. Zanosi se antikom i morem, u kojemu traži i nalazi izvor nadahnuća. Josip Bersa je pjesnik mora, koji od hrvatskih pjesnika među prvima uzima more kao predmet za širu pjesničku obradbu. Godine 1902. izlaze Bersini Sonetti zaratini (pod pseudonimom Lorenzo Travasini), kojima u zadarskom narječju ironički i duhovito crta život zadarskih malograđana. Pisao je i pripovijesti, koje izdaje zajedno s Markom Carem pod naslovom S mora i primorja (Zadar 1896.). Tu je značajan »Gospar Gjivo«, gdje u portretu originalnog vlastelina daje obrise lika starog Dubrovnika, koji nestaje. U duši pjesnika već se bila rodila ideja Dubrovačkih slika i prilika.