Bogumil

S ovitka:

Proza Joze Laušića, Bogumil, peti je roman zacrtane pentalogije. Četiri su ranije objavljena romana: Kostolomi, Opsada, Klačina i Samostan, pa se lica ovog petog romana već ranije javljaju. Poznavalac tih ranijih djela lakše će ući u zbivanja Bogumila, ali o tom romanu treba govoriti kao o samostalnoj knjizi bez obzira na kontekst pentalogije. Dakle, naslov romana Bogumil nije deskriptivan i on postaje jasniji iz cjeline djela. To nije rasprava ni o bogumilima ni o bogumilstvu nego antropološko-književni pojam strukture svijesti.
Odmah na početku romaneskne rasprave postavljen je čovjek, zapravo njegov egzistencijalni apsurd. »Čovjek, to je žrtva: svemirska, državna, stranačka, žrtva bližnjega svoga i, napokon, svoja osobna.« Na tu temeljnu viziju nastavlja se aktivna teza romana: odnos pravovjerja i hereze ili drugim riječima: odnos dogme i slobode u povijesnom i u misaonom konceptu. Svijet oduvijek pokreću »heretici i sanjari«, to jest slobodna, razumna, demitologizirana svijest. Ideja čovjeka-žrtve i čovjeka-heretika prelazi u tematski nivo romana, u realnu društvenu potku, u bogumilsko-kostolomnu korijensku sedru na kojoj su izrasla, kojoj se vraćaju i na kojoj se sukobljuju sva lica romana. Autor je tako, napisavši roman u romanu, rastvorio fabulu-raspravu na dva plana: duhovno-misaoni i tvarni, materijalni, Ijudsko-otuđeni, substrat. Oba nivoa prelamaju se u neurotičnoj svijesti glavnog lika.
Na planu realnog vremena radnja se odvija u pet dana. Putem retrospekcije i asocijacije vrijeme u romanu postaje fantazijski-emotivno i neurotično nadvrijeme. Kompozicija romana na tragu je suvremenog književnog izraza, jer je klasični odnos (pisac-lice-čitalac) poremećen pa se nalazimo u neprekidnoj zajedničkoj raspravi.
Jezik najčešće nije jezik lica nego govor sredine, gotovo iz života prenesene uobičajene fraze, dok je leksik šokantan.