Autobiografija

Franklinova “Autobiografija” ide, bez sumnje, u red najznačajnijih djela takve književne vrste. Pisana neobično iskreno, katkada čak (barem gledano iz ovolike vremenske distance) naivno, ona i danas, pored sveg mjestimično zastarjelog jezika i stila (što se nastojalo dati adekvatno i u hrvatskom prijevodu) djeluje živo, te se čita s velikim interesom. U njoj je sav on: tipični američki self-made man, što se zajedno sa svojom mladom nacijom vlastitim snagama, penje iz “neuglednosti i siromaštva” do “obilja i slave”; “otac svih Yankeeja” (kako ga podrugljivo naziva Carlyle); pragmatik i moralist, businessman i didakt, prosvjetitelj i satirik, filozof i eksperimentator, vojnik i učenjak, političar i diplomat i što još sve ne.

A ima ta njegova “Autobiografija svoju sudbinu! Pisao ju je na prekide, kad su mu dozvoljavale prilike i raspoloženja. Zato i ima nekoliko dijelova, koji su nastali u razmaku od osamnaest godina. Počeo ju je pisati 1771. god, u dokolici, dok je toga ljeta boravio u gostima kod svoga prijatelja, Jonathana Shipleya, biskupa od Sv. Asefa i napisao njen prvi dio na dušak, kažu za desetak-dvanaest dana. Piše je u najomiljelijem obliku onog Prosvjetiteljskog doba u vidu pisma, upućenog svome sinu.

Drugi dio “Autobiografije” došao je na red tek trinaest godina nakon prvoga. Dok je boravio kao poslanik mlade američke države u Parizu, stari se Franklin, potaknut prijateljima, vraća pisanju. Tako nastaje njen drugi dio, koji se i po stilu i po intenciji toliko razlikuje od prvoga. U njoj nema više porodičnih “anegdota”, jer je više i ne piše za svoje potomke, nego za javnost, koju želi poučiti i predati joj svoja životna iskustva.

Tek treći, i najveći, dio napisao je u Americi četiri godine kasnije (1788), kad se povukao iz javnog života i imao dovoljno slobodnog vremena. Iako ga piše u dubokoj starosti, u svojoj 83. godini, i ovaj dio odiše svježinom i živošću njegova neiscrpnog vječno mladog duha. Naredne godine poslao je sva tri dijela “Autobiografije” prijateljima u Francusku, ne znajući ni sam, da li uopće ima smisla da ih se objavljuje. Nakon toga napisao je još samo nekoliko stranica, po svim znacima, već u krevetu, nekoliko dana prije same smrti.

Godinu dana nakon njegove smrti objavljena je prvi put njegova “Autobiografija” (bez onih nekoliko stranica) i to u Parizu, u francuskom (ne baš najboljem) prijevodu. Onda ju je neki poduzetni novinar preveo na brzinu s francuskog na engleski i objavio je u Londonu, a zatim ju je netko preveo na njemački, pa je izišla i ondje i u drugim zemljama. Kako se Franklinov originalni rukopis bio izgubio u vihoru francuske revolucije, to je otada njegova “Autobiografija” kružila svijetom u netočnoj verziji, prevođena na razne jezike s onog engleskog prijevoda francuskog prijevoda njegova rukopisa.

Godine 1818. Franklinov unuk i nekadašnji tajnik, William Temple Franklin, sin onoga Williama, kome je stari Franklin bio posvetio svoje djelo, objavio je u Americi novu verziju “Autobiografije”, u koju je, prema vlastitom nahođenju, unosio svoje ispravke, čime je samo još povećao zbrku. Konačno je 1867, američki poslanik u Parizu, John Bigelow, otkrio Franklinov originalni rukopis, ali je i on smatrao svojom dužnošću, da ga korigira, pa je tako i to izdanje bilo iskrivljeno,

Tek u novije vrijeme pojavila se prava, “nekorigirana” autentična Franklinova “Autobiografija”, očišćena od svih tih dotjerivanja, onakva kakvu je on napisao, pa je s takvog jednog izdanja, evo, prenosimo i na naš jezik,