Ako jedne zimske noći neki putnik

Ovaj roman o romanu predstavlja razdjelnicu koja posve eksplicitno obilježava prodor postmodernističkoga postupka. Odustajući od klasične naracije i fabuliranja, autor samu fikcionalnu prozu kao takvu, te njezinu recepciju, čini tematskim središtem djela, pri čemu klasični psihološki mehanizmi koji prate recepciju tradicionalne pripovjedne proze zapravo bivaju izigrani. Uz naglašen intelektualistički odmak, autor je stvorio uzoran primjer svega onog što se danas naziva metatekstualnim, metanarativnim i metafikcionalnim odnosom, intertekstualnošću i autoreferencijalnošću, a što su tipične oznake postmodernističke proze.