Tito na Golom otoku

S korica:

Tito nikad nije bio na Golom otoku, na kojem su u drugoj Jugoslaviji mučeni, ubijani i preodgajani politički kažnjenici, pretežno oni optuženi da su za Staljina, a protiv jugoslavenskog diktatora. Ali je Titov duh prožimao svaki atom tog mučilišta, a ime mu je bilo uklesano u golootočki kamen i moglo se vidjeti i iz aviona. Na Golom je polovicu zatvorske kazne od četiri godine odgulio i zagrebački student medicine, rođeni Bokokotoranin, Stanislav Janović. Tita nikad nije vidio, no dobro je upoznao njegov stroj za mrvljenje ljudi i duša. Otud i naslov ove knjige, Tito na Golom otoku.

U prvom se dijelu svojih memoara Janović prisjeća djetinjstva u “hrvatskom mikrokozmosu” na granici, u Boki kotorskoj, uoči i za vrijeme II. svjet. rata te vremena kad je kao nadobudni zagrebački student, potaknut događajima u Poljskoj i Mađarskoj, povjerovao da je moguća politička oporba represivnom režimu. Sa skupinom kolega (Jakša Kušan, Ivo Kujundžić, Zorka Bolfek, Branimir Donat…) sudjelovao je u osnivanju organizacije Hrvatski pokret otpora i završio na robiji.

U drugom dijelu knjige autor bilježi uspomene na robijanje u Staroj Gradiški i na Golom otoku, ne samo vlastite doživljaje, nego i iskustva drugih logoraša, među kojima i liječnika dr. Nikole Nikolića koji je prije Golog robijao i u Jasenovcu. “Jasenovac je”, smatrao je dr. Nikolić, “bio podnošljiviji od Gologa.” Na kraju Janović govori o svom egzilu u Njemačkoj, o Zapadu i hrvatskoj politici, a osobito su dragocjena njegova sjećanja na borbu za međunarodno priznanje Republike Hrvatske.