Lijepe slike/ Vrlo blaga smrt

• potpis prijašnjeg vlasnika na naslovnoj stranici

S ovitka:

Prilikom izlaska romana Lijepe slike S. de Beauvoir je u jednom intervjuu izjavila: “Moj roman je knjiga o istini. Diktirao ju je osjećaj razdraženosti koju u meni izaziva svijet laži. Štampa, televizija, i moda stvaraju mitove kojima maskiraju stvar ni svijet. Tako, na primjer, naširoko propagirani mit budućnosti jedan je od načina da se čovjek od problema sadašnjosti.

Željela sam napraviti svojevrsnu “montažu” tih reklamnih šablona o kojima sam slušala ili čitala u novinama i časopisima. U mom romanu je prikazan život krupne tehnokratske buržoazije koja uživa sve blagodati suvremene civilizacije. Ne protivim se tehničkom napretku. I meni se dopadaju mlazni avioni i lijepi radio-aparati, ali protestiram protiv samozadovoljnih uzurpatora napretka, onih koji ga koriste za sebe same..

Junakinja mog romana se ne može zadovoljiti svojom sredinom, tim fiktivnim svijetom u kojem je sve izgubilo smisao: ljubav, sreća, pa čak i patnja. Ona traži istinu, ali u tom traženju ne ide do kraja. Liči na krticu koja je otvorila oči i oko sebe ugledala mrak.

Raskrinkavajući porobljavanje ljudi reklamom i stvarima, u svom romanu nastupam kao protivnik i buržoaskog humanizma i tehnokratskog antihumanizma. U tim koncepcijama život je lišen tragičnog smisla, a za mene se tragični smisao života sastoji u nepravdi, ugnjetavanju i eksploataciji.

Ako moja junakinja i liči na krticu u mraku, to nikako ne znači da je cijeli život tama. U mom svijetu nije mračno.”

Junakinja romana »Lijepe slike«, po imenu Laurence, žena je tridesetih godina, iz bogate porodice i bogato udata; sve u životu kao da joj po- lazi za rukom: ima unosan posao, zdrava i pristala muža s kojim se kao partner dobro slaže i koji je voli: ima k tome i ljubavnika koji je obožava, te djecu dvije kćeri koje sama voli i, posebno mladu. Catherine, obožava… Uza sve to ipak ostaje na kraju razočarana…

VRLO BLAGA SMRT

Potkraj 1963. godine majka Simone de Beauvoir je »pala u kupaonici i slomila butnu kost«. Prenesena je u bolnicu. Daljnje pretrage su pokazale da je ovaj pad uvjetovan iscrpljenošću i da pacijent boluje od raka u trbuhu. Simone i njena sestra provest će četiri tjedna uz uzglavlje umiruće majke.

Sedamdesetsedmogodišnja starica, u čijoj je žustroj vitalnosti koncentrirano sve ono što joj je život uskratio, oslanja se u posljednjim časovima na svoje dvije kćeri koje je voljela, a da im nije uvijek znala očitovati svoju ljubav, koje su joj bile bliske, a da ih često nije znala privući…

Vraćajući se u djetinjstvo i slikajući na izvanredno reljefan način majku. u različitim periodima života, S. de Beauvoir virtuoznom jednostavnošću stvara portret, istovremeno mio i opor, stare gospođe de Beauvoir, počevši od stega kojima su je sputali, pri ulasku u život, “ukočeni principi provincijske doličnosti i morala samostanske pansionarke“, preko braka koji je bio takav da je uvjerio njenu kćer-spisateljicu da “građanski brak predstavlja protunaravnu ustanovu“, pa sve do ovih posljednjih časova lucidne agonije i postupnog gašenja…

Tako se kćer, koja nakon djetinjstva dugo nije očitovala neku posebnu sentimentalnu privrženost prema majci, nadvija nad majčine posljednje časove i, uprkos svoj uzdržanosti, žali je, sve do suza.