Krik

• s posvetom autora

S korica:

Krik koji je začuo iz daljine natjera dječaka da potrči još brže. Skrenuo je s puteljka i sada mahnito jurio niz padinu.

Granje mu je šibalo lice, a noge su mu se zaplitale o korijenje i suharke. Padao je i dizao se, pa bježao dalje kroz gustu šumu, pravu mrčavu čije visoke krošnje ne bi probila ni sunčeva svjetlost, a kamoli ova škrta mjesečina.

Navikao je Anton na tminu i nije mu smetalo što uvelo

lišće na vrhovima stabala ne dopušta svjetlosti da razvidi šumu. Tama je mogla skrivati opasnost, ali je skrivala i njega.

Smetalo mu je jedino to što otpalo lišće preglasno šušti pod njegovim nogama i tako mu odaje kretanje. Često bi se i pokliznuo na lišću i tada bi u padu lomio suharke koji su glasno pucali pa su progonitelji nadaleko mogli čuti gdje je.

Jurio je do iznemoglosti, a iznemogao je vrlo brzo.

Bez obzira na strah koji mu se uvukao u krv, a krv ga raznosila u svaki kutak njegova tijela i bez obzira na pogibelj u koju se dovodi ako zastane, morao je stati da dođe do daha.

Zato se naglo zaustavi i istog trena čučne.