Ico Hitrec

hrvatski nogometaš svih vremena

S korica:

A, di bi, vrapcu, drugdje: u Zagrebu. 13. travnja 1911. Dakle, u mjesecu, u kojem je roden i purgerski Gradjanski. Mali plac u llici bio je njegova domaja. Tu je guknuo, tu je zakoračio, tu je zaigrao. Tu se naučio nogometu. Plac je uvijek imao svoj mali park. I svoje klupe. I svoj šoder. I krpenjaču, koju je Ico, od malena, svladao do artizma. Začas, bil je medu svojim dečkima najbolši. Pravi. Mešal je frajere, sve u šesnaest. Kao klinac. A onda, izrastanjem, počeo je visjeti na Kineskom. Do Ilirije, prvoga kluba za koji je zaigrao, nije bilo daleko. Čak će, s trinaest godina, jednog dana, uletjeti u ‘prvu’. Netko se ozlijedio. Ili je bio bolestan, a Ico, krhak, ali od samog početka širokih, uzdignutih ramena, zdrav k’o dren. Poslije, sve se zna: HAŠK, Grasshopper, Zagreb, državna, Šparta i opet HAŠK. I pad s motora četrdeset i druge. Lom. I – kraj. Tehniko Akademičara, poslije kervavog preokreta ’45 čak i osnivač Dinama, kako bi se spasio zagrebački nogomet, u komunističkim uvjetima. A potom, balada. S Icom, perforirana čira, na bajuneti života. I, prerana smrt. Točno 11. listopada 1946. I, to je sve. Bio je najbolji hrvatski nogometaš svih vremena, što je vidljivo iz tolikih živih riječi svjedoka zabilježenih u ovoj knjizi, koji su ga gledali ili igrali s njim ili protiv njega. Ico – fenomen! Svjetska klasa.