Nauk o glazbi

S korica:

Skladatelj zamišlja glazbenu umjetninu i notira je. Zato mora poznavati sve tajne zanata, odnosno mora u što je moguće većoj mjeri vladati znanjem o glazbi, koje se uvriježeno naziva njezinom teorijom. U zapisu glazbene umjetnine skupljeno je svo skladateljevo glazbeno znanje i iskustvo, a svaka skladba nosi i pečat svojega vremena i okruženja, raspoloženja, duhovnoga stanja, razmišljanja, stvarnih ili izmišljenih događaja; skladba je proživljaj ili slutnja, a možda i navještaj ili razotkrivanje neobjašnjiva sebe – u tome je radost skladanja glazbe.

Glazbeni zapis postaje glazba u onom trenutku kada ga netko oživotvori zvukom, tj. glazba koju slušamo nastaje kada izvođač uspije odgonetnuti notne i druge znakove te proniknuti u skladateljeve nakane. Stoga se izvođač glazbenog djela u idealnom slučaju – mora i osjećati kao njegov (su)skladatelj pa uz vještinu sviranja na glazbalu mora što je moguće bolje poznavati i postupke skladanja i svo drugo znanje o glazbi. Tako znanje o glazbi duboko, trajno i neraskidivo sjedinjuje skladatelja i izvođača. Jer, ni jedno umjetničko glazbeno djelo još nije razotkriveno u potpunosti – bez obzira na sve redakcije vrsnih glazbenih stručnjaka, koji u notni tekst unose mnoštvo oznaka nastojeći izvođača usmjeriti prema što vjernijoj izvedbi – pa se svaki izvođač mora iznova truditi odgonetnuti znak (notaciju) i prevesti ga u zvuk – u tome je radost izvođenja glazbe.

Slušatelj glazbom naziva samo zvuk koji prepoznaje, onaj koji u njemu budi osjećaje ili sjećanja, stvara raspoloženja, potiče na predodžbu boja, slika, prostora, osoba, događaja… Drugim riječima, za slušatelja je glazba njegov osobni doživljaj onoga što je izvođač otkrio o djelu, utemeljen na istom onom znanju o glazbi pomoću kojega je izvođač proniknuo u djelo bi ga mogao izvesti. Razvojem senzibiliteta za glazbene pojave i upoznavanjem glazbenih zakonitosti slušatelj uspostavlja povjerenje prema izvođaču, razumijevajući i skladateljev naum i izvođačev prikaz toga nauma, oslanjajući se pri tom i na svoje stečeno znanje o glazbi. Što je ono veće, to je lakše i potpunije razvrstavanje slušanoga zvuka na glazbu i neglazbu a istodobno doživljaj glazbe postaje snažniji, dublji i potpuniji – u tome je radost slušanja.

Znanje o glazbi tako postaje prirodna veza između skladatelja, izvođača i slušatelja, između onih koji o njoj govore ili pišu i onih koji su tih znanja željni, ma koliko razdvojeni oni bili vremenom, prostorom, kulturom i svjetonazorom, životnom dobi ili društvenim navikama i okolnostima. Nadam se da će u stjecanju toga znanja pomoći i ova knjiga te čitatelja usmjeriti na aktivan odnos prema glazbi, kao najboljem izvoru spoznaja o njoj samoj.