Arsen : sjećanja

 takvog smo ga voljeli, takvog ćemo ga pamtiti

S korica:

Za sebe je govorio da je pjesnik opće prakse i prvorazredni građanin drugoga reda. Mirovinu je doživljavao kao “posmrtnu pripomoć”, a posljednjih godina znao je reći da mu već ide odjavna špica. Bio je jedinstven, neponovljiv, svoj u svakom smislu. Nije pisao hitove, jer, rekao bi, “hitovi su za hititi”, ali je ostavio za sobom cijelo glazbeno i pjesničko bogatstvo. Znao je koliko vrijedi, nije mario za nagrade, ali ga je ipak žalostilo što nije dobio Nagradu grada Zagreba, premda je u njemu proveo gotovo šest desetljeća i o njemu napisao najljepše stihove. Iz poštovanja prema publici uvijek je imao tremu prije nastupa.

Nije promovirao albume, jer čim bi jedan završio, počeo bi raditi nešto novo. Bio je izvan mode i trenda, ali apsolutno su ga nosile sve generacije. Jedino što je s godinama mladenačku vedrinu ponekad zasjenio okus životne gorčine. Suvereno je plovio uzburkanim estradnim vodama spajajući generacije između kojih su stajala desetljeća života. Bio je naš Bob Dylan, Ennio Morricone, Jacques Prevert. Težak tip mekog srca, enciklopedijskog znanja, jezika oštrog poput mača, lavlje energije, neiscrpnog nadahnuća i lakoće stvaranja.

Takvog smo ga voljeli, takvog ćemo ga pamtiti.