Iz knjige:
Zgode Hereje i Kaliroje Haritona iz Afrodizijade preživjele su bizantsko srednjovjekovlje u jednom jedinom rukopisu, puna su tri stoljeća poslije izuma tiskarstva ostale netaknute, da bi se na književnom tržištu napokon pojavile točno na polovici 18. stoljeća, 1750. u Amsterdamu. Iako je Haritonovu tekstu nedostajao čar potpune novine, jer su se srodni antički tekstovi pojavili u Evropi još u vrijeme renesanse, priča prebogata osjećajnošću svidjela se neprofesionalnoj publici koja je upravo u to vrijeme – između Richardsonove Pamele (1740) i Rousseauove Nove Heloize (1761) – najstrasnije proživljavala žestoku sentimentalističku pobunu protiv tiranije hladnog prosvjetiteljskog uma. Profesionalci su, međutim, i tada i poslije pokazivali daleko veću suzdržanost. Za uvjerljivu većinu klasičnih filologa proteklih dvaju stoljeća Hariton iz Afrodizijade bio je i ostao nezanimljiv autor nezanimljiva sastavka o pustolovnim stradanjima sirakuškog bračnog para, koji je, povrh svega, za svoju priču izabrao krajnje neugledan generički okvir.