Iz knjige:
U prvom redu zanima nas da pokušamo da shvatimo šta su Ogistin, njen muž i njihovi savremenici činili sa svojih deset prstiju tokom dugih zimskih večeri, duboko zavučeni u pećinu. Sigurno je da su mukotrpno radili da bi zaradili svoj životni minimum runastog nosoroga i divljeg konja, a radili su i bolje no što se obično misli. Skloni smo da se ovih neandertalaca, spljoštene lobanje i moćnih vilica, nepravedno odričemo kao kakav vlastelin visokog porekla koji tobože ne zna da mu je neki daleki predak orao zemlju. Radije bismo u svom geneaološkom stablu načinili mesta za slikare koji su ukrašavali zidove čuvenih pećina. Prenebregavamo činjenicu da bi ti umetnici teško mogli stvarati da njihovi rođaci niska čela nisu za njih tokom milenijuma prikupili priličan kapital znanja koji se prenosio nasleđem.