Babettina gozba

S ovitka:

Babettina gozba spisateljičino je, nakon Moje Afrike, drugo najvažnije i najpopularnije djelo. Prvi put je objavljeno 1950. u američkom ženskom magazinu “Ladies’ Home Journal”.
Riječ je o vrlo neobičnoj pripovijesti lociranoj u norveškom gradiću Berlevågu, smještenom između visokih planina koje fizički zatvaraju vezu sa svijetom, dok je mjesto duhovno izolirao pastor, osnivač stroge crkvene sekte, čiji su se članovi odrekli svih zemaljskih zadovoljstava. U vrijeme kad počinje priča pastor je odavno mrtav, ali njegov duh i dalje drži na okupu, u miru i slozi, pobožne stanovnike. U pastorovoj kući žive njegove kćeri, Martine i Philippa, koje imaju francusku služavku Babette. Isprva se u kući osjećalo nepovjerenje prema strankinji, strah da s njom nije ušla i raskalašenost koja se povezivala s Parizom, ali kad je Francuskinja naučila spravljati jednostavna jela te k tome ispričala gospođicama da je radila u kuhinji jednog starog biskupa koji je bio svetac, sestre su je počele gledati drugim očima. Hrana, koja dotad u luteranskoj zajednici nije imala nikakvo značenje, u Babettinim je rukama dobila novu, nadnaravnu moć. Jedinu vezu s Francuskom došljakinja je zadržala kroz Državnu lutriju, koju joj je redovito uplaćivala prijateljica u Parizu. Jednoga dana u Berlevåg je stigla obavijest da je njena srećka dobila glavni zgoditak. Saznavši za to, sestre su se prestrašile da će ih Babette napustiti i vratiti se u domovinu, no ona ih je iznenadila neobičnom ponudom: za taj novac željela je organizirati gozbu u prigodi stote obljetnice pastorova rođenja.
Babettina gozba zapravo je prispodoba, živa slika svakodnevlja kojom se osvjetljuje zbiljavišeg reda. Blixen se tu postavila kao kritičarka religije, njenih rigidnih formi i rituala koji ometaju prihvaćanje milosti Božje. Velikim umjetnicima, poručuje Blixen, nije mjesto u takvom svijetu, jer će, požele li usrećiti ljude svojim kreacijama, ostati neshvaćeni.

Karen Blixen rođena je 1885. g. kao Karen Christentze Dinesen (Tanne) u Rugstedlundu u Danskoj u obitelji pisca, političara i časnika Wilhelma Dinesena i Ingeborg Westenholz, kćeri ministra financija. Rano se udala za švedskog baruna Brora von Blixena-Fineckea, i započela novi život u Keniji. Ondje se zbližila s engleskim vojnim pilotom Denysom Finch Hattonom, svojom najvećom ljubavi, koji je poginuo pri slijetanju na mjesni aerodrom. Shrvana nakon svega što joj se dogodilo u Keniji, prodala je farmu, vratila se u rodni Rugstedlund i potpuno posvetila književnosti.

Godine 1934. pod pseudonimom Isak Dinesen objavila je u New Yorku i Londonu zbirku pripovijedaka Sedam fantastičnih pripovijesti (Seven Gothic Tales). Slavu joj je donijela knjiga sjećanja Afrička farma (Den afrikanske farm, 1937), tiskana u dvije verzije, engleskoj i danskoj, koja je poznatija kao Moja Afrika (Out of Africa), s naslovom pod kojim je i ekranizirana 1985. godine. Uslijedile su Zimske pripovijesti (Vintereventyr, 1942), Posljednje pripovijesti (Sidste fortællinger, 1957), Anegdote o sudbini (Skæbne-anekdoter, 1958) i Sjene na travi (Skygger paa græset, 1960). Za vrijeme nacističke okupacije Danske Blixen je pod pseudonimom Pierre Andrézel objavila svoj jedini roman Putovi osvete (Gengældesens veje, 1944), horor s jasnim aluzijama na okupaciju domovine.
Karen Blixen je za svoj književni rad dobila više značajnih svjetskih priznanja. Nekoliko puta kandidirana je za Nobelovu nagradu, no nije imala sreće i ovjenčati se njome. Umrla je na obiteljskom imanju u Rugstedlundu 1962. godine.